Unutarnji potresi i osuđivanje
U vremenima velikih globalnih kriza svi pričamo o katastrofičnosti, o posljedicama, o tome kako možemo pomoći pogođenim dijelovima… kao društvo senzibilizirani smo na poteškoće i potrebe. Potresi koji se događaju oko nas, navode me na razmišljanje zašto nismo toliko senzibilizirani na pojedinačne unutarnje potrese koji se događaju svakodnevno svakome od nas. Zašto na takvu vrstu potresa okrećemo glavu, kao da se ništa ne događa.
Uzimajući paralelu današnjeg potresa u Banovini gledajući kako ljudi sa svih strana zemlje trče u pomoć, šalju robu, hranu, grijalice odvoze usred noći, traže nepoznate ljude nose im deke i hranu, odvoze kamp kućice, kuhari se organiziraju i kuhaju…..dobrovoljni vatrogasci oblače svoja odjela iz raznih djelova zemlje kreću u pomoć, u spašavanje u ruševinama ne razmišljajući o svojoj opasnosti, sustav je spor kao i inače… o psihološkoj pomoći tek se počinje pričati po medijima tjednima kasnije…
Ljudi su u šoku. Ostali su bez domova, hramova svojih života, bez utočišta, bez oslonca, bez sigurnosti, tlo se i dalje trese, opasnost i dalje vreba… uz sve životne poteškoće s kojima se inače nose sada su ostali bez temelja- bez doma. I to nije nešto što će se brzo srediti i izgradit. To je činjenica. Sve što su imali nestalo je u jednom trenu.
Gledajući sve to što ti ljudi proživljavaju i o čemu svi pričaju ne mogu ne povući paralelu sa mnogim drugim traumama koje proživljavamo na svakodnevnoj razini.
Takav, sličan unutarnji potres događa se kod svakog šamara, kod svakog maltretiranja i kritiziranja djeteta, kod svakog ponižavanja i emocionalnog zlostavljanja svakoga od nas, o fizičkom ili seksualnom zlostavljanju niti da ne govorim; kod smrti bliske osobe, kod smrti djeteta, kod razvoda ili rastanka, kod bolesnih osoba, gubitka posla…
Svaki šamar, gruba riječ, ponižavanje, opetovana kritika jesu potresi koji drmaju iz temelja, drmaju oslonac samopouzdanja i samopoštovanja, ono što čovjek u svojoj biti jest, autentičnost, osobnu vrijednost, osobnost, osobine, drmaju unutarnji hram čovjeka. Ako dijete izložimo takvom potresu, dijete je istraumatizirano. Ako ponižavamo cure, žene, ne priznajemo njihovu osobnost i moć, ako ih emocionalno zlostavljamo i manipuliramo tada se i u njima događaju potresi magnitude 7-9 stupnjeva po Richteru. Kada se čovjek suoči sa nekom bolešću sve u njemu se ruši…kada izgubi posao kojeg je radio pola života, njegov identitet se raspada…Kada majka izgubi dijete hram je srušen do temelja. Temelje se uzdrmalo i puno je pukotina, rupa… Kada majka u sebi izgubi dijete, tlo se ne prestaje tresti. Vlastito tijelo ih je izdalo. Trauma je duboka, kao da nema temelja na kojem se može izgraditi novi život. Kao, jer ja znam da može, ali oni u tim trenucima ne znaju. Jer područje je totalno devastirano, trese i dalje. I što sad? Sami su. Nitko ne hrli u pomoć. Sustava nema. Ni obitelj, ni susjedi ne pomažu a kamoli netko s druge strane zemlje. Sami su. Ostali bez ičega na tlu koji se trese, u zimi, bez unutarnje hrane i topline, na buri, kiši, snijegu, novim udarima, pukotinama i razarajućim podrhtavanjima. Sami.
Pogledajmo bar na čas kakva bi to bila katastrofična slika na primjeru potresa.
A upravo to proživljavaju mnoga djeca, žene i ljudi upravo danas, u ovom času a nitko na njih ne obraća pažnju.
Zašto ovom pišem? Pišem iz razloga što čini mi se da smo kao društvo senzibilizirani kada se radi o vanjskim neprilikama i nepogodama, međutim na unutarnje probleme i potrebe, na unutarnja proživljavanja nepravde, na odnose prema djeci, prema ženama, na jednakost muškog i ženskog principa, na postizanje ravnoteže u emocionalnom i psihološkom smislu, na osobne patnje i nepravde koje proživljavamo zbog tih nepravdi „sistema” (od sistema moći, sistema novca, muškog sistema, zdravstvenog sistema, političkog sistema…) kao da smo ravnodušni, okrećemo glavu. Je li prebolno gledati u svoje ogledalo dopustiti si osjetiti bol nepravde koju smo proživjeli i ulogu nasilnika u nama samamima (kritičnost) ili imamo potrebu opravdati nepravdu jer je taj sistem toliko jak u našoj krvi da si ne možemo pomoći? „Sistem” mora bit u pravu, „žrtva je sigurno nečim ponukala nasilnika” ili tko joj je kriv ako je tako slaba, jadna, sama si je kriva. Jel i dijete samo krivo što ga otac maltretira? Trebao bi biti bolji? Ili bi trebao biti svoj? Je su li djeca kriva što školski sustav ne valja, što ih ograničava umjesto da ih motivira i širi im krila, koja zapravo podvezuje ili podrezuje? Da li je majka koja je upravo izgubila dijete u utrobi kriva što mora proživjeti smrt svog djeteta, ili je hrabra i snažna što sve to proživljava, nastoji preživjeti i bori se za svoj život u ovim tragičnim trenucima?
Iz gledanja društva u kojem živim sve više osjećam i čujem upravo te tihe suptilne neizgovorene osude : sam si je kriv, trebao je više slušati, nije mu trebala odgovoriti, da je bila bolja to se ne bi desilo, mogla se obraniti, nije trebala se tako oblačiti, sistem je takav, društvo je takvo…
Da, svi smo stoljećima odgajani u tom sistemu gdje je zlostavljanje normalna stvar, život je takav zlostavljajući, pa je onda valjda normalno da se tako i ponašamo. Međutim ne živimo više u tom starom svijetu. Počeli smo cijeniti ženski princip: emocije, senzibilnost, strpljivost, razumijevanje, njegu, nježnost, suosjećanje, emocionalnost, unutarnje zadovoljstvo i vrijednosti, iscjeljenje, hranjivost, podršku, plodnost, zemlju, ljubav… Osvijestimo i prepoznajmo u svojim umovima još te zastarjele zaostatke starog zlostavljajućeg sistema i uma, odbacimo ih i prigrlimo vlastiti autentični um.
Ova tema malo je zašla u druge vode od mojeg prvotnog nauma pisanja, u vode procjenjivanja društva, no vratimo se na početak. Na potres. Da li je itko od nas osuđivao ove ljude kada smo čuli za potres? Da li je itko od vas pomislio sami su si krivi što ih je zadesio potres?
Nisam čula takve primisli.
Samo se zapitajmo zašto u osobnoj tragediji tražimo krivca u nositelju tragedije umjesto da mu pohrlimo u pomoć? Koje teme, koje tragedije, koja zlostavljanja su društveno prihvaćena i potajno odobravana?
Ne trebamo nositi ni hranu, ni vodu, ni grijanje na fizičkoj razini. Ali da na psihološkoj. Pružimo tim ljudima utočište, razgovor, prihvaćanje i razumijevanje bez osude što god da se desilo. Dajmo im priliku osjetiti miran teren, bez napada, bez osude, kritike, bez potresa. To je dovoljno kako bi oni sami našli u sebi snage za izgraditi novi unutarnji dom. Vlastito samopouzdanje.
Traume su duboke, bolne, intenzivne, nevidljive. Zbog njih ljudi pate zbog nečega što se desilo davno i žive kao da se još to događa. Ljudi koji su doživjeli traumu, ako ju nisu proradili žive kao da se tlo i dalje trese, kao da se kuća ruši na njih, da se potres i dalje odvija čak i kada je tlo mirno, čak i kada žive na lijepom mjestu gdje potresa nema.
Imajmo to na umu.
Zapitajmo se malo o osobnim traumama, o traumama bližnjih, usporedimo ih sa slikom potresa.
Preispitajmo vlastite unutarnje nasilnike i sabotere, a unutarnju žrtvu njegujmo, podržimo, utješimo, zagrlimo. Dajmo si priliku zacijeliti vlastite rane kako bi mogli biti senzibiliziraniji prema tuđima.