Psihoterapija kao preobrazba

Energija na svom putu preobrazbe sasvim prirodno mora proći i kroz podzemlje, kao i iznad zemlje – ona ulazi u najcrnje dubine, te iz njih izlazi prema najsvjetlijim visinama, neprekidno kružna, povezuje različite planove naše svijesti, transformirajući naša ograničenja i strahove na putu u mudre spoznaje i uvide o vlastitom biću.

Ništa što je ljudsko više nije sramotno i griješno, ulazimo u sebe, otkrivajući prostore vlastite duše i u tim prostorima radimo svojevrsno veliko pospremanje, čistimo stare energetske nakupine u dvoranama svog hrama, donosimo svježi vjetar i pronalazimo unutrašnji dragulj – vodoskok u centru svojih izvora, gdje ćemo se napojiti novom snagom i tako napojeni metaforičkom vodom iscjeljenja, opet uskrsnuti, kao lijepa i probuđena ljudska bića.

 

Proces psihoterapije i osobng rasta odnosno individuacije metaforički je ispričan mnogim mitovima i legendama pri čemu je silazak bogova i boginja u podzemlje, metaforički prodor energije u materiju, gdje je mitsko podzemlje zapravo predstavljalo prostor kolektivno nesvjesnog i karmičkih tereta, koji su morali biti razobličeni svjetlom svijesti, transformirani i integrirani, prije nego što se mogla doživjeti iscjeljujuća preobrazba, odnosno simbolički izlazak na svjetlo i početak novog spiritualno – kreativnog ciklusa.

Taj je silazak u istovremeno bolan i iscjeljujući proces, unutar kojega se osvještavaju sve slabosti i mane, te  kroz suočenje sa vlastitim strahovima i ograničenjima ponovo se ulazi u kontakt sa svojom dubinskom prirodom i unutar svoje duše metaforički preobraze sebe, te se ponovno rodi u svjetlu samospoznaje.

Tijekom odgoja upijamo mnoga negativna uvjerenja, koja nas ograničavaju i blokiraju našu kreativnost, prisiljavajući nas da usvojimo lažne identitete i obrasce ponašanja, kako bismo se komformistički stopili sa svojom okolinom i postali poslušni, sljedbenici, podložni nametnutim stavovima i strukturi koja nas drži u šaci, koja je organizirana i smišljena da bi samo nekolicina živjela u blagodatima našeg rada, stoga se svim silama tradicijski trudi održati uvjerenje o našoj sputanosti i malenkosti.

Što se događa ako se vi kao labud morate pretvarati da ste miš? Estes

Nešto poput eksperimenta s vinskim mušicama, koji mi se urezao u sjećanje za sve vjekove, koji tako dobro odražava stanje svijesti na ovom svijetu. Dakle stavili su 2 skupine vinskih mušica istog podrijetla u 3 različite staklene posude. Jedna je bila 10 cm visoka, druga 20 cm. Sve su mušice skakale  unutar svojih staklenih zvonaca koliko su imale prostora. Iako su prethodno bile naviknute i imale predispoziciju za mnogo višim skokovima, nakon što su nekoliko puta udarile glavom o stakleni strop, mušice su brzo spustile svoj raspon skoka i počele skakati koliko im je stakleno zvono dopuštalo, što i nije tako čudno. Međutim, kada su nakon određenog vremena svim  mušicama maknuli poklopce, te su bile slobodne, mušice su i dalje do kraja svojeg života nastavile skakati 10 cm one koje su živjele u posudi od 10 cm, i 20 cm one koje su živjele u posudi od 20 cm, bez obzira na njihove realne predispozicije i mogućnosti, bez obzira na to što više nema staklenog poklopca i što su slobodne one su i dalje nastavile skakati u domeni 10 ili 20 cm.  Ista stvar se događa s nama. Rođeni smo s pregršt  mogućnosti i sposobnosti, no rođenjem bivamo stavljeni u kalupe i nastavak priče je poznat, tko manje tko više ali svi negdje dobivamo po glavi, svima nam se svezuju krila. Ali za razliku od mušica, mi smo ljudi i mi možemo nešto promijeniti. Mi imamo tu mogućnost promjene! Povratka sebi. Povratka svojim potencijalima. Visokim skokovima

Zbog svega ovog navedenoga, proces buđenja jeste jako bolan, jer ponekad predstavlja odvajanje od svoje okoline i njenih podsvjesnih represivnih mehanizama, sa kojima nas pokušavaju kontrolirati naši učitelji, roditelji, odgojitelji, zato što su i sami isto tako nekad bili kontrolirani i prigušivani od svojih učitelja – društvena represija prenosi se s koljena na koljeno, često u vidu nepisanih i neizgovorenih pravila, a koja nalažu da se poštuju tradicionalni obrasci ponašanja. Kako bi to prekinuli potrebna je snažna volja.  „Stati na rub svjetlosti koju poznajemo i sljedeći korak je u tamu nepoznatog, i vjera zna da će se dogoditi jedna od dviju stvari: čekat će nas nešto čvrsto na što ćemo moći stati ili ćemo naučiti kako  poletjeti.“ B. Winter

Potrebno je proći kroz izvjestan oblik bolnog odumiranja, sve ono što je lažna kukuljica na krilima leptira kao klasičnom primjeru te metamorfoze, te promjene, mora otpasti. Sve staro i preživjelo što nas blokira i sputava u našem rastu treba biti prepoznato, prihvaćeno i tek onda otpušteno. Neizbježan je privremeni osjećaj izgubljenosti, nesigurnosti, jer  se odjednom nalazimo usred novog svijeta, koji podrazumijeva nepoznatu zemlju, zemlju tek u nastajanju: stare vrijednosti su srušene, a nove još nisu niknule, niti su uspostavljene. Taj međuprostor u fazi buđenja predstavlja tzv. tamnu noć duše, koja na nas može djelovati neugodno i zastrašujuće, no uspijemo li se čvrsto centrirati u energiji vlastitog unutrašnjeg svjetla, lakše ćemo i bezbolnije prebroditi ovaj prirodni i posve uobičajeni trenutak na putu naše preobrazbe, jer je ‘ tamna noć duše ‘ zapravo neodvojiv dio regenerativnog procesa.

 

Put koji prekida taj kolektivni, naučeni obrazac jeste put otkrivanja svojih mogućnosti i potencijala  kada kroz unutrašnje, regenerativne procese otkrivamo svoja skrivena bogatstva, tako što izgubljene odnosno potisnute dijelove sebe ponovo pronalazimo i povezujemo u kompaktnu cjelinu. Integracijom i prihvaćanjem svoje sjenke odnosno svoje tamne strane (slabosti i strahova) dobivamo novi uvid u sebe i tu započinje ciklus dubinske kreativnosti do kojeg najlakše dolazimo kreativnim izričajima. Kroz stvaranje naše nove cjeline, osobnosti, poimanja sebe gdje otkrivamo i učimo njegovati svoju energiju i potencijale, oblikujući ih prema svojoj volji i svom nadahnuću.

 

Međutim, prije toga potrebno je proći kroz izvjestan oblik bolnog odumiranja, sve ono što je lažna kukuljica na krilima leptira mora otpasti, sve staro i preživjelo što nas blokira u našem rastu treba biti odbačeno. U tom procesu moramo pristati i na svojevrsni gubitak iluzija. Demistifikacija lažnih autoriteta u koje smo vjerovali, a koji su željeli da budemo ovisni i podložni njihovoj moći, donijeti će nam privremeni osjećaj izgubljenosti i velike nesigurnosti, jer ćemo se odjednom naći usred novog svijeta, koji podrazumijeva nepoznatu zemlju, zemlju u nastajanju: stare vrijednosti su srušene, a nove još nisu niknule, niti su uspostavljene. Taj međuprostor u fazi buđenja predstavlja tzv. tamnu noć duše, koja na nas može djelovati neugodno i zastrašujuće, no uspijemo li se čvrsto centrirati u energiji vlastitog unutrašnjeg svjetla, lakše ćemo i bezbolnije prebroditi ovaj prirodni i posve uobičajeni trenutak na putu naše preobrazbe, jer je ‘ tamna noć duše ‘ zapravo neodvojiv dio regenerativnog procesa.

Kao u priči o ružnom pačetu pačič je doveden do ruba izdržljivosti. Osjetio je usamljenost, hladnoću, smrznutost, zlostavljanje, lovili su ga, pucali po njemu, digli ruke od njega, nije imao za okrepu, bio je udaljen od svega, na rubu života i smrti i nije znao što slijedi. A sada dolazi proljeće, novi život, nova prilika, novi pokušaj. Najvažnije je izdržati, čekati svoj kreativni život, svoju samoću, svoje vrijeme bivanja i djelovanja, svoj život. Izdržite jer nakon zime, proljeće uvijek dolazi!

Ništa ne ističe svjetlo, čudo ili blago tako dobo kao mrak. Slika lutanja i prolaženja kroz mrak prenosi drevnu poruku koja govori „nemoj se bojati ne znanja“. U raznim fazama  i razdobljima našeg života tako treba biti. Taj motiv u pričama i mitovima potiče nas da slijedimo zov, čak i ako nemamo pojma kamo valja krenuti , u kojem smjeru i koliko dugo. Znamo samo da se,  moramo uspraviti i ustati i izvidjeti: Možda ćemo se potepati po mraku neko vrijem pokušavajući naći ono što nas doziva, ali budući da smo uspjeli ne oglušiti se o poziv naše dubine, bez iznimke naletjet ćemo na unutarnje bogatstvo i ogrjev. Kad udahnemo to stanje  duše, automatski ulazimo u osjećajno stanje koje govori „Ovo je dobro. Znam što mi treba.“ Estes

 

Podijeli na Facebook-u
Podijeli na Twitter-u
Podijeli na LinkedIn-u
Podijeli na Pinterestu
Pošalji na mail
Isprintaj