Članak objavljen u Glas Istre.
U idealnim okolnostima darovitost se može činiti zavidnom osobinom imajući na umu onu impozantnu stranu darovitosti koja obuhvaća visoku kreativnost, specifične sposobnosti, intrinzičnu motivaciju i koncentraciju u području interesa, visok stupanj inteligencije opće ili specifičnog područja, brži napredak i veća postignuća raznim područjima, žar za savladavanjem novog gradiva, raznolikost ideja, izuzetna znatiželja. Međutim daroviti su i iznimno samokritični i kritični, visokih očekivanja od sebe i drugih, perfekcionisti, visoko postavljaju svoje ciljeve, emocionalno su izrazito osjetljivi, intuitivni, empatični.
Kao perfekcionisti teže savršenstvu, istovremeno osjetljivi strahuju od neuspjeha, a kako si visoko postavljaju ciljeve mogu pretjerati preko svojih granica izdržljivosti, a ako stvari nisu onako kako su zamislili ne znaju se nositi sa time te se mogu osjećati frustrirani, anksiozni i nezadovoljni. Vrlo su osjetljivi na pravdu i pravednost te probleme i osjećaje drugih. Negativne emocije i zabrinutost mogu vrlo duboko i ozbiljno proživljavati. Zbog njihove intuicije i visoke osjetljivosti osjetljivi su na okolinu i lako prepoznaju kako ih okolina prihvaća. Često su slučaj izrugivanja i bulinga u školi. Teško se nose sa osjećajima neprihvaćanja, odbačenosti, etiketiranja, izolacije bilo koje vrste što nerijetko rezultira povlačenjem u sebe, anksioznošću, depresijom, ili agresivnošću i nepoštivanjem autoriteta, a u kombinaciji sa neadekvatnim školskim sustavom i programom koji nije prilagođen njima može doći i do nediscipline, popuštanja u ocjenama, nezainteresiranosti i propadanja njihovih potencijala…
Ovisno o uvjetima u kojima djeca odrastaju njihove osobine mogu biti velike prednosti ali i izrazito sputavajuće okolnosti. Kako bi se sve te osobine razvile u konstruktivnom smjeru a ne destruktivnom izrazito je bitna poticajna i podržavajuća obiteljska atmosfera, adekvatna očekivanja roditelja ( ne prevelika), podrška roditelja i razumijevanje djetetovih osjećaja, potreba i i ponašanja, poticajna, podržavajuća i empatijska okolina, podrška i poticaj obrazovnog sustava, prihvaćenost u društvu…
Osim toga ispunjenje svih potencijala darovitog djeteta uvelike ovisi i o ključnim osobinama ličnosti djeteta: o potrebi za postignućem i ostvarenjem vlastitih sposobnosti, znatiželji, motivaciji, o pozitivnoj slici o sebi i svojim potencijalima, o visokom samopoštovanju, o otpornosti na stres, i o sposobnosti snalaženja sa raznim emocijama (negativnim i pozitivnim). Ukoliko se ne znaju adekvatno nositi s emocijama ili nemaju dobru sliku o sebi što najčešće biva, ova djeca bivaju nesretna, anksiozna, depresivna, a sposobnosti ostanu neiskorištene.
Koliko god da je intelektualni razvoj ove djece napredan, socio-emocionalni razvoj na razini je njihove životne dobi ili je nešto niži, što čini nesrazmjer u djetetovom razvoju i osjećanju, uslijed čega se ta djeca jednostavno ne znaju nositi sa svojim osjećajima, i onime što im se događa u životu. Ono što otežava cijelu priču jesu očekivanja od roditelja, škole i okoline i poticanje i naglasak na intelektualnim postignućima zanemarujući emocionalnu stranu i emocionalni razvoj pri čemu se kod jece stvara još veći nesrazmjer,rastrganost i sve veći probleme. Zbog toga darovita djeca trebaju posebno razumijevanje i podršku za svoj socio-emocionalni razvoj od strane roditelja, vrtića ili škole, stručnjaka i zajednice.
Iznimno je važno pružiti darovitoj djeci na svim razinama ( u obitelji, u školi, u široj zajednici) podršku u razvoju njihovih specifičnih sposobnosti, prihvatiti njihove osjećaje, potrebe i zahtjeve, osigurati im prostor za izražavanje tih potreba i osjećaja, te prostor za istraživanje i razvoj njihovih potencijala, kao i okolinu u kojoj će se osjećati prihvačeno i ugodno. Ukoliko to ne učinimo, i dopustimo da se sami nose sa strahovima, neprihvaćanjem ili nerazumijevanjem njihovih osjećaja i potreba, perfekcionizmom, teškom prilagodbom na okolinu, omalovažavanjem, etiketiranjem, bulingom od strane vršnjaka, neadekvatnim pristupom učitelja, odgajatelja ili roditelja, neprimjerenosti sustava i osjećajem dosade zbog neprikladnih sadržaja i programa… sve ono što je divno kod njih i zbog čega im nerijetko zavidimo, uvenut će poput biljke koja treba sunce, njegu i vodu, tako i ova djeca da bi mogla rasti trebaju nas, našu njegu i razumijevanje.
Pomozimo našoj djeci da nauče prepoznati i izraziti svoje potrebe i emocije. Što su djeca informiranija o emocijama, što ih više doživljavaju, i što više uviđaju kako su emocije prirodan dio ljudskog života, to će lakše naučiti vještine izražavanja emocija na zdrav i društveno prihvatljiv način. Djeca često nisu svjesna toga što su emocije. To ne znači kako ih ne doživljavaju, već kako ih ponekad ne znaju verbalizirati. Obično pokušavaju suspregnuti neugodne emocije. Ipak, emocionalna bol i neproživljene emocije reflektiraju se kroz dječje ponašanje.
Pomoć u prepoznavanju i doživljavanju potisnutih emocija ključni je dio art-terapijskog rada s djecom.
Art-terapija (psihoterapijski pravac) omogućuje izražavanje emocija na direktan neverbalan način koji zaobilazi otpore, i ne djeluje prijeteći za djete, izražavanjem kroz boje, oblike, priče, modeliranje, pokret, ples i razne druge kreativne tehnike.
Kroz art-terapiju osim razvoja samog kreativnog potencijala, kroz različite likovne i kreativne tehnike pružanjem razumijevanja i podrške na djeci blizak način djeca mogu naučiti adekvatne mehanizme rješavanja problema i suočavanja sa stresnim situacijama; smanjiti stres i napetost; razviti socijalne vještine; upoznati, razumjeti i prihvatiti sebe i svoje potrebe, osvijestiti svoje osjećaje; osnažiti vlastite sposobnosti; kreativnost, maštu, otkriti i razviti jedinstvene potencijale, unutarnje interese i motivaciju, razvijati mentalnu fleksibilnost, izgraditi povjerenje u sebe i svoje mogućnosti – povećati samopouzdanje, naučiti se samonjegovati. Stoga neizmjerno je važno omogućiti svakom djetetu ovu vrstu podrške, učenja i razvoja, a posebici djeci koja zahtjevaju više pažnje.
Ne zaboravite da su Vaši daroviti klinci koliko god bili pametni, i dalje samo djeca sa svim svojim potrebama i osjećajima. Budite tu za njih, pružite im svoju pažnju, podršku i ljubav. Kada primijetite da dijete potiskuje osjećaje, da ne želi pričati o onome što mu se događa, dajte mu papir i bojice da nacrta ili komad plastelina ili gline da modelira skulpturu ili ga potaknite da izmisli priču. Pri tome ne sudite, ne procijenjujte, već podržite svoje dijete u izražavanju i pohvalite njegov trud i pokažite mu zahvalnost što je to podijelio sa Vama.